Turbulencije

Ne mali broj ljudi će se naći uvređenim, prozvanim, ili makar začuđenim, ako sada, međ’ ovim redovima izjavim da sam strastveni ljubitelj turbulencija u avionu. Mnogi će, iznervirani, lupiti šakom o sto, evo ga opet onaj čudak Vladislav Radak, trabunja, pa još troši moje vreme, instinktivno će se brzopoteznim mišem vratiti na fejskbuk, ili gde već narod danas traći svoje vreme, pa ko još danas u ova turbulentna vremena voli turbulencije, neki će brzo pomenuti pravog Boga, pomeri se s mesta, na ovu skupoću živalj retko i nerado ulazi u metalne kutije što paraju nebom, a ako i do toga dođe, rado bi voleli da in niko ne drmusa dobrih desetak kilometara iznad kore po kojoj su navikli da hode.

Ipak, dragi moji čitaoci, ako mi za trenutak dozvolite da vam uštinem dragocenih pet minuta i obrazložim svoje, naizgled kontroverzne stavove i na trenutak vas razuverim da se moje mentalno stanje naglo pogoršalo, ili što bi se u našem frtalju reklo, da mi vrane mozak još nisu popile.

Kao svaki vrstan predavač, moram vam prvo prezentovati par osnovnih činjenica, kako bi smo na njih, jednom laganom naučnom progresijom kalemili naše sledeće zaključke. Ono što u ovakvom rezonovanju igra izuzetno bitnu ulogu jeste moje bogato poznavanje matematike, baratanje proverenim statističkim činjenicama, analiza istih u realnom vremenu i donošenje naučnih zaključaka čak i pod velikim pritiskom (ovde se misli na psihološki, ne na atmosferski pritisak, prim. aut.)

Dok su jake turbulencije u toku, a svakako su mi omiljene one iznad Atlantika, hiljadama kilometara daleko od bilo kakvog kopna, stene ili grebena, dok displeji uverljivo pokazuju samo tamno plavu boju kao da na tom dvodimenzionalnom objektu pokušavaju da dočaraju strahotne dubine nikad istraženog prostranstva, ja znam da je verovatnoća da motori aviona pokleknu pred ovom nadasve neudobnom meteorološkom pojavom statistički zanemarljiva. Prostim jezikom rečeno: gotovo sigurno nećemo umreti. Mislim, hoćemo sigurno, ali ne danas, ne udarom naših ugljenisanih tela upletenih u avionske remene u uzburkano tamno plavetnilo.

Zapravo, veće su šanse da se ovaj brkati, vonjavi starac prene iz svog sna i naletu iznenadnog ludila đipne iz svog sedišta i kidiše požutelim, nikotinom obloženim zubima na moju žilu kucavicu dok zabezeknuta publika nemo posmatra kako život ističe iz moje pulsirajuće rane, dok stjuardesa bezuspešno pokušava da svojim svilenim, mirisnim šalom primeni znanje stečeno na večernjim časovima prve pomoći.

Ipak starkelja se ne miče, njegovo disanje je plitko i brkovi se mrdaju kao da kušaju „pinja koladu“ koju će mu iste večeri uvežbani kelneri tutnuti u ruku, za mnogo više novaca nego što zaista vredi. Za to vreme, ja zadovoljno trljam ruke, dok se udobno nameštam u sedištu, jer jedna od mojih omiljenih zabava transatlantičke ture samo što nije nastupila, jer se tanki metal krila blago savija i vibrira, a pilot se laća mikrofona i smiruje glas, najavljujući rutinski protokol.

Vidite, nigde nećete naći jasniji i lepši primer svih grozota civilizacije, tog virusa univerzuma, čiji smo svi mi deo, razmaženosti, prostakluka, arogancije koje su dovele do toga da ako je Bog ikada postojao, odvesla u paralelni univerzum i fokusira se na neku tamo planetu, podučen greškama iz prve rukotvorine. Umesto da sa ushićenjem i skrušenošću posetioca koncerta klasične muzike četiristo i nešto duša uživaju u totalnom trijumfu evolucije, nauke, ljudske vizije, hrabrosti i energije, kao što je let kao ptica u metalnoj kutiji, većina svedoka ovog čarobnog trenutka je daleko od oduševljenja i zapanjenosti.

Neki kao gladne životinje kopaju po plastičnim kutijama u potrazi za sasušenim sendvičem, drugi raspliću njima preko potrebne kablove koji napajaju, druge, manje napredne vidove tehnologije, bez kojih je, omojbože nemoguće preživeti let, treći šuškaju vlažnim maramicama, vlaže čelo, nervozno uzdišu, kritikujući skučena sedišta, izuvajući već udobnu obuću, prevrćući se između ćebenceta, jastučića, naduvanog okovratnika, flašica vode, petparačke literature, ostataka obroka, magazina koji imaju mirišljave stranice kada ih dobrano protrljate, žvaka, bombona protiv mučnine, ogrćući se šalovima jer su se prelako obukli, a klima duva li duva, ili trgajući džempere sa sebe jer su proključali, a klima nikako da ih zapuhne, za sav taj silni novac koji su izdvojili, mnogi će se osećati kao da ni njihova najosnovnija ljudska prava nisu ispoštovana.

Zato kada dobra turbulencija udari, a pilot mirnim glasom zapovedi da se svako lati svog mesta i dobro pritegne pojas, ljudi kao vrsta konačno počinju da razumeju život koji im univerzumska lutrija darovala. Napuniti mobilni više nije najhitnija stvar na svetu. Kesica čipsa šuška sve ređe kako se buka i treska pojačava. Kenjkavo dete je iznenađujuće mirno. Dosadne ženetine koje su, prepunih bešika đipale ispred wc-a, su sada utihnule. Više se ne žale što je jedan od osam wc-a van funkcije. Neke čak razmišljaju kako je magično što i dalje imamo sedam klonja koje lete po nebu na visini od deset hiljada metara. Iznervirani, brižni suprug više ne pokušava da pozove stjuardesu da je pita zašto film koji igra u naslonu sedišta ispred njega, a koji je on paaaapreno platio nema titl na nemačkom.

Jedno oštro propadanje aviona od par metara i više nismo sami. Neki primećuju da putuju sa devojkama, ocem, detetom, prijateljima. Pogledavaju se. Neki pronađu dlan u dlanu, pobelelog stiska. Još jedan tresak, ijooopa, sada smo mirni. Svetla trepere. Život je lep. Moram da pozovem mamu kada sletim, nismo se čuli od Božića. Plastika odeljka za prtljag iznad naših glava se savija, kao da je pred pucanjem. Uživam. Sve je prelepo i mirno. Razmišljam, ako se po zasluzi survamo u okean, i kada naša tela užarena i smrdljiva budu rastopljena u slanoj vodi, a kosti potonu na dno, na deset kilometara dubine, gde nema svetlosti, života, ljubavi, a prvi „spasilački“ brod locira mesto kontakta sa vodom, šta će prekaljeni moreplovci pronaći? USB kablove, kako plutaju po vodi? Kesice čipsa? Masku mobilnog telefona? Platnu karticu. Dečiju pelenu. Okovratnik na naduvavanje, da vas ne boli vrat kada letite. Listove petparačke knjige, istrgnute baš na mestu erotskog zapleta. Flašicu vode. Drvene suvenire, spakovane kao poklon.

Tada će svi ti objekti imati neko drugo značenje. Većina tih putnika bi bila spremna da ih se odrekne i da nastavi život bez njih u trenutku kada avion krene da nezadrživo gubi na visini dok plamenovi ližu motore. A tada će već biti kasno. A samo par sati ranije su se žučno raspravljali sa carinicima, o težini torbi, pakovanjima, laptopovima.

Zato uživam. Ovaj trenutak neće trajati još dugo razmišljam dok drmusava krila paraju guste bele oblake, spretno vođene sigurnim rukama pilota. Uskoro će se sve umiriti i ljudi će početi nervozno da prde, oslobađajući gasove prouzrokovane strahom. A onda će se buka, razmaženost, sebičnost vratiti.

Zatvaram oči u potpunom miru dok avion posrće pod težinom naših grehova, stavkom koja bi se morala, po nekim novim propisima, dodatno naplaćivati pri svakom ukrcavanju.

One thought on “Turbulencije

  1. A ti, Mesija, prosvetljeni čovek, otvorene temene čakre, vidiš sve tričavosti svakodnevnog čoveka, njegovu trivijalnu bit, i raduješ se toj mašini-spomeniku čovekove evolucije, koja će im, bodući ih u instikt za preživljavanje, strahom okrnjiti sve te trice i uputiti ih na ono zaista važno.
    A onda ćeš sve to elokventno da nam prepričaš, podilazeći nam ‘opšte mesto’ temom, kič primerom, titrajući svoju taštinu, zaključujući da, da možeš, sam bi sebi popušio.

Leave a Reply

Your email address will not be published.